Hrvatska katolička zajednica Mainz

Ljubav je temelj besmrtnosti i besmrtnost se svodi jedino na ljubav. A ta tvrdnja, onda, znači i to da je onaj koji je ljubio u ime svih - svima izborio besmrtnost. To je upravo smisao one biblijske poruke da je njegovo uskrsnuće naš život.

...jedino ako netko stavlja vrijednost ljubavi iznad vrijednosti života, to jest, jedino ako je netko spreman da dade ljubavi prednost pred životom radi nje same, u tom je slučaju ona jača od smrti i prerasta smrt.

Kad bi postojala takva samoća, koju više ne bi mogla razbiti ničija riječ; kad bi se došlo do tako duboke napuštenosti u kojoj se nikakav "ti" ne bi više mogao pojaviti, bila bi to zbiljska i potpuna samoća i stravičnost; to bi, drugim riječima bilo ono što se u teologiji naziva "pakao". Sada možemo precizno definirati značenje te riječi. Ona označava samoću u koju ne prodire riječ ljubav.

Svetost u Crkvi započinje međusobnim podnošenjem a vodi uzajamnom nošenju. A ondje gdje čovjek čovjeka više ne podnosi, tu ne može biti ni uzajamnog nošenja, egzistencija koja je ostala bez ikakva uporišta nužno je osuđena na uzaludnost. …što je prava "svetost": ne izdvojenost, već združenost; ne osuda, već ljubav koja oslobađa.

I dok ljudi iščekuju posvemašnju čistoću, zar se u nesavršenoj svetosti Crkve ne očituje prava Božja svetost, koja je ljubav, ljubav koja se ne drži na plemenitaškoj udaljenosti u nepristupačnom svijetu čistoće, već se miješa s nečistoćom svijeta da bi je na taj način pobijedila?

Jer, Crkva obično nije ondje gdje se organizira, reformira, upravlja i vlada, nego u onima koji jednostavno vjeruju te u njoj primaju dar vjere koja im daje život.

Gorčina koja samo ruši, osuđuje sebe samu.

Isto je tako iluzorno zamišljati Crkvu "svetaca" umjesto "svete Crkve", koja je sveta zato jer Gospodin u njoj poklanja svetost a da je nitko nije zaslužio.

Svetost Crkve sastoji se u onoj moći posvećivanja što ga Bog u njoj vrši usprkos ljudskoj grešnosti. Gospodin je vjeran i on svoju predanost više ne opoziva, već neprekidno posvećuje svoju Crkvu, u kojoj njegova svetost biva prisutnom među ljudima. Ta svetost što tu biva prisutnom jest uistinu njegova, Gospodinova svetost, svetost koja prema logici svoje paradoksalne ljubavi uvijek iznova odabire okaljane ljudske ruke za svoje prebivalište. Postoji svetost, ali Kristova je to svetost što sja usred grešnosti Crkve.

Ljubav, ona je ili jača od smrti ili uopće nije ljubav. Ako se u Kristu pokazala jačom od smrti, pokazala se zato što je bila ljubav za druge.

Ova rečenica sada znači da je Krist prošao kroz vrata naše najsamotnije samoće, da je svojom mukom ušao u ovaj bezdan naše napuštenosti. Ondje gdje do nas više ne može doprijeti nikakav glas, ondje je On. Time je nadvladan pakao ili, točnije: smrt koja je prije bila pakao, sada to više nije. To dvoje sada više nije jedno te isto, jer je usred smrti nastanjena ljubav.

Pakao je sada jedino svjesno zatvaranje u sebe ili, kako kaže Biblija: druga smrt (npr. Otk 20,14).